Street fotografija

Ljudi me znaju pitati kako sam počeo s fotografijom, a posebno sa street fotografijom. Ovaj tekst je pokušaj da to objasnim – jednostavno, kroz vlastito iskustvo.

Kao i većina početnika, nisam imao jasnu ideju što želim snimati. Fotografirao sam sve i svašta: cvijeće, zalaske sunca, kućne ljubimce, mjesec… To su klasične teme koje više-manje svi prođu dok pokušavaju otkriti što ih u fotografiji zapravo zanima. Meni su te stvari brzo dosadile. Osjetio sam da mi treba nešto konkretnije, nešto što me pokreće. 

Oduvijek sam imao naviku promatrati ljude. Ne u nekom filozofskom smislu – nego jednostavno primjećujem kako se netko ponaša, kako hoda, kako reagira kad misli da ga nitko ne gleda. Te male geste, pogledi, rutine – uvijek su mi bile zanimljive. 

Nisam u nekom trenutku odlučio „ok, sada ću snimati street fotografiju“ – to je došlo prirodno, kao logičan slijed te moje navike promatranja.

Odrastao sam u Velikoj Gorici – gradu koji nema neku posebnu dinamiku. Srednju školu sam završio u Zagrebu i uvijek mi je bilo zanimljivo doći u grad, prošetati, provozati se biciklom, sjesti i promatrati ljude. 

Jednoga dana ponio sam fotić sa sobom, bez plana. Samo sam htio snimiti nešto. Isprva mi nije bilo ugodno fotografirati ljude, imao sam osjećaj da im narušavam privatnost. Bio sam dosta sramežljiv i trebalo mi je neko vrijeme da se opustim.

Zagreb je, pogotovo kada tek počneš fotografirati, pun zanimljivih stvari – tramvaji, fasade, trgovi, ulice, ljudi. Pokušavao sam uhvatiti tu gradsku vibru, ali ne kroz klasične portrete, nego kroz scene koje govore nešto o prostoru i ritmu grada.

Isprobavao sam sve – od kadrova za razglednice poput Trga bana Jelačića i Glavnog kolodvora, do Manduševca, tramvaja i prolaznika. Bilo mi je to zanimljivo neko vrijeme, ali, kao i ono cvijeće, mjesec i zalasci s početka – s vremenom mi je postalo monotono.

Shvatio sam da me više privlače dijelovi grada koje nitko ne snima, kvartovi koji nisu "popularni", prizori koje ljudi obično zaobiđu. Krenuo sam snimati grad tako da se na prvu ni ne prepozna da je to Zagreb. Tada mi se počeo razvijati vlastiti stil – tamnije, "tiše" fotografije s više sjene bez jakih vibrantnih boja. Više su me privlačile mirnije scene – neka sporedna ulica s jednim prolaznikom ili stara fasada – nego puni trgovi ili prizori prepuni boja. 

S vremenom sam se preselio u Zagreb i nastavio fotografirati u istom tonu. No dogodilo se to da bih sve rjeđe naišao na kadar koji me zaista inspirira. Počeo sam pratiti street fotografe iz Londona, New Yorka, Chicaga… i moram priznati da sam im pomalo zavidio. Ti gradovi su kao stvoreni za street fotografiju – stalno se nešto događa, imaš dojam da fotografije same dolaze.

Zato mi je već dugo bila želja otići u London. Tu sam želju i ispunio 2024. godine. Fotografirao sam jako puno i po prvi put nakon dugo vremena opet sam osjetio uzbuđenje što idem van s fotićem. Imaš osjećaj da ne možeš proći 50 metara, a da ne vidiš nešto vrijedno snimanja.

Ali zanimljivo je da sam i prije tog putovanja sve više počeo fotografirati – izvan grada. Lokacije koje većina ljudi ne bi niti doživjela kao fotogenične meni su postajale jako zanimljive. Lika, Gorski kotar, unutrašnjost Istre, Slavonija, obala izvan sezone – ti krajolici su postali moj novi Zagreb. Uzbuđenje koje sam nekad imao fotkajući tramvaje i gradske scene, sada pronalazim u starim kućama, praznim cestama i "tihim" kadrovima. 

Danas me ljudi nazivaju street fotografom – i to vjerojatno jesam, jer i dalje pratim sličan način razmišljanja i rada, ali ne bih se volio ograničiti samo na to. Volim istraživati, pratiti gdje me nešto povuče. Snimam ono što mi je u tom trenutku zanimljivo, neovisno o žanru.

Street fotografija mi je ipak dala jako puno. Zahvaljujući njoj sam se opustio, riješio dijela sramežljivosti i počeo fotografiji pristupati ozbiljnije. Naučila me da budem prisutan, da čekam trenutak i da unaprijed osjetim kada će se nešto dogoditi. Taj refleks mi danas puno pomaže kad fotografiram vjenčanja ili evente – jer često već unaprijed znam gdje trebam biti i kada pritisnuti okidač.

Fotografija mi je s vremenom postala više od hobija. Nije mi važno samo da je nešto „lijepo na slici“. Važno mi je da kroz fotografiju zabilježim nešto stvarno, nešto što možda nije očito, ali vrijedi ostati zabilježeno.